Tuesday, May 19, 2009

Veliki svjetski derbiji: Brazil - Italija

Veliki svjetski derbiji

Italija - Brazil


U jednoj od rijetkih prijateljskih utakmica, Brazil je prošle veljače svladao Italiju u Londonu s 2:0

Brazil i Italija, najtrofejniji nogometne nacije, osvojile su točno pola svih svjetskih prvenstava

Priča o suparništvu dvije najuspješnije nacije u povijesti nogometa proteže se još od vremena koje ima mitske značajke. Nadmetanje Italije i Brazila u velikoj se mjeri podudara s povijesti Svjetskih prvenstava. Njihov prvi susret na Mundialima datira iz 1938., a ukupno su se na svjetskim smotrama susreli pet puta, uglavnom odlučujući prvaka.

Ljubitelji nogometa iz novijeg vremena, a pod time mislimo na zadnja četiri desetljeća, Italiju zamišljaju kao utvrdu obrambenog nogometa, a Brazil kao predstavnike nogometne romantike, vječno okrenute prema protivničkim vratima i pružanju zadovoljstva gledateljima.

No, kad su se ove dvije nacije susrele na Svjetskom prvenstvu 1938. u Francuskoj, Italija je bila na vrhuncu moći, a njen je as Giuseppe Meazza ulijevao strah Brazilcima (i ostalima). Meazza, dvostruki svjetski prvak iz 1934. i 1938. i drugi najbolji strijelac u talijanskoj prvoj ligi s 274 gola. Brazil je u Francusku stigao kao silno nadarena momčad, predvođena topnikom Leonidasom, ali s malo izgleda protiv kraljeva nogometa. Polufinalni susret završio je s 2:1 za Talijane, koji su potom osvojili drugi naslov protiv Mađara. Trebale su proći 32 godine prije no što će opet ukrstiti koplja.

Kad su se idući puta susreli na svjetskoj pozornici, 1970. u Meksiku, uloge su bile uvelike izmijenjene. U međuvremenu, Italija više nije osvojila nijedan Mundial, tek jedno Europsko prvenstvo 1968. na svom terenu protiv Jugoslavije. Brazil se od 1950. do 1962. dvaput popeo na svjetski vrh, a jednom je ostao drugi. U Meksiku ga je četvrti puta zaredom vodio čovjek čija je slava nadmašila i Meazzinu: Edson Arantes do Nascimento, alias Pele. Čim su se ove dvije momčadi uvrstile u finale, Italija epskom pobjedom nad Njemačkom od 4:3, a Brazil znatno lakšim trijumfom nad Urugvajem od 3:1, znalo se da će prvi puta jedna reprezentacija skupiti tri naslova – i zaslužiti Zlatnu božicu Julesa Rimeta u trajno vlasništvo.

U Ciudad de Mexicu estetski najprivlačnija brazilska momčad u povijesti slavila je pobjedu od 4:1. Čak su i Talijani doživjeli taj rezultat kao pravdu, umjesto kao poniženje. Osim Pelea, koji je ponio svoj treći pokal, Brazilci su se dičili i Jairzinhom, drugim najboljim strijelcem turnira sa sedam golova, pratećim napadačem Tostaom, zatim sjajnim veznjakom Gersonom, lijevim krilom Rivelinom i bekom Carlosom Albertom. I Italija se oslanjala na nekoliko veličanstvenih imena, od inovativnog desnog beka Giacinta Facchettija, zatim dva ofenzivna veznjaka koja nisu "smjela" igrati zajedno – Giannija Riveru i Alessandra Mazzolu, te topnika Gigija Rivu zvanog "udar groma" zbog strahovitog šuta. Finale u kojemu je Brazil potpuno nadigrao Italiju bilo je kulminacija prvenstva zapamćenog kao najljepše na svijetu.

Tragedija u Barceloni

Naravno, Talijani se mnogo radije sjećaju Mundiala 1982. u Španjolskoj, iako je on nastupio četiri godine nakon još jednog velikog sraza u borbi za treće mjesto. Tada, u Argentini, Brazilci su nadmašili Azzurre s 2:1 čuvenim felšanim golom Nelinha s 25 metara jako iskosa. No, ta se utakmica, iako je odlučila dobitnika bronce, ne može mjeriti s onom odigranom u lipnju 1982. na stadionu Sarria u Barceloni. Jednostavno, bila je to jedna od najvećih utakmica ikad odigranih po kvaliteti protivnika i po emocionalnom naboju koji je posjedovala.

U svijetu nije bilo ravnodušnog promatrača kad su žuti i plavi istrčali na travnjak bivšeg stadiona Espanyola. Nije bilo ravnodušnog, a većina ih se opredijelila za Brazil i njegovu fantastičnu četvorku srednjaka: Zico, Falcao, Socrates i Tonino Cerezo! Bila je to četvrtfinalna faza i grupe su imale po tri momčadi, a Brazilu je bilo dovoljno neriješeno za prolaz u polufinale jer je Argentinu svladao s 3:1, a Italija samo s 2:1. Azzurri su morali pobijediti, no nije bilo više od 1% onih koji su slutili kako će se razvijati drama na Sarriji. Paolo Rossi, lukavi talijanski centarfor, koji je dvije godine proveo "na ledu", pod suspenzijom zbog sudjelovanja u namještanju utakmica, vratio se u reprezentaciju par tjedana uoči prvenstva i dotad mu je učinak bio nikakav. No, baš protiv najpopularnije reprezentacije na globusu zablistao je s hat-trickom i donio Talijanima senzacionalnu pobjedu od 3:2. Za obožavatelje tehnički profinjene i duhovite brazilske igre, bila je to tragedija i konačna nepravda prevrtljivog sporta. Dotad stopostotni Brazil potjeran je kući, a Italija je opet uz Rossijeve golove preskočila i Poljsku i Njemačku i okitila se trećom planetarnom krunom. Pokal je podigao 41-godišnji vratar Dino Zoff, dok je Rossiju pripala Zlatna lopta.

Iako se nije radilo o finalu, pa čak ni polufinalu, ta je utakmica zauvijek ostala simbolom Svjetskog prvenstva 1982., a oni koji su joj svjedočili neće je zaboraviti dok žive. Za razliku od tog epskog dvoboja, onaj koji je 12 godina kasnije doista odlučivao svjetskog prvaka bio je potpun antiklimaks.

Dosada u Pasadeni

Kao i 1970., kad su obje nacije držale po dva trofeja, 1994. u Pasadeni, u Sjedinjenim Državama, do finala su se dokotrljale s po tri titule u vitrinama. No, više nije bilo onog ljupkog nogometa iz sedamdesetih, kad su i hrabri Talijani srljali naprijed, otvoreno se nadmećući s najtalentiranijom brazilskom generacijom u povijesti. Te 1994. i Brazilci su se reformirali u smjeru discipline i defenzive, a konce igre držali su Dunga, Mauro Silva i Mazinho, tri igrača koja bi se udobnije uklopila u njemačku reprezentaciju nego u stari Brazil. Italija je doduše imala darovitog Roberta Baggija, "božanskog repića", u navali, no i njena je igra počivala na najbolji svjetski obrambeni tandem, Baresi i Maldini.

Baggio, ozlijeđen u polufinalu s Bugarima, nije bio ni sjena sebe, dok su Baresi i Maldini sputali brazilski navalni tandem Romario – Bebeto. Dva je sata trajalo mučenje publike gladne spektakla i tek su jedanaesterci potakli krv da brže kola venama. Baresi, Massaro i Baggio promašili su svoje udarce, Dunga je bio nepogrešiv i Brazil je odnio četvrtu titulu, 24 godina nakon treće, osvojene opet protiv Talijana.

Pedeset šest godina trajalo je nadmetanje Brazila i Italije u svjetskim razmjerima, nadmetanje koje se u 21. stoljeću odvija bez međusobnih susreta, ali uz pozorno praćenje što radi druga strana: Brazilu je pripala peta kruna u Japanu i Koreji 2002., Talijani su se opet približili na jedan razlike četiri godine kasnije. Dvije zemlje koje su osvojile točno pola svih svjetskih prvenstava, devet od 18, rijetko se susreću u prijateljskim utakmicama, od kojih je najupečatljivija ona iz 1997. na Francuskom turniru godinu prije Svjetskog prvenstva. Završila je s 3:3, nakon što su Azzurri vodili s 2:0 i 3:1. Deset i pol godina potom, nove su se generacije sučelile 10. veljače 2009. u Londonu, gdje je nadmoćni Brazil pregazio Talijane s 2:0.

Idući je veliki derbi na rasporedu 21. lipnja 2009. povodom Kupa konfederacija, a držimo fige da najtrofejnije nogometne zemlje još jednom prikažu spektakl.



Veliki dvoboji Talijana i Brazilaca

1938. Svjetsko prvenstvo u Francuskoj
Polufinale: Italija – Brazil 2:1

1970. Svjetsko prvenstvo u Meksiku
Finale: Brazil – Italija 4:1

1978. Svjetsko prvenstvo u Argentini
Za 3. mjesto: Brazil – Italija 2:1

1982. Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj
Četvrtfinale: Italija – Brazil 3:2

1994. Svjetsko prvenstvo u SAD
Finale: Brazil – Italija 0:0, 3:2 (11 m)


Jeste li znali?

Toliko su bahati bili Brazilci 1938. da su na polufinalu protiv svjetskog prvaka Italije izostavili lagano ozlijeđenog superstara Leonidasa i rezervirali karte za finale protiv Mađarske. Izgubili su s 1:2, a u Pariz su putovali Talijani.

Copyright Ozren Podnar & Zri Sport

Bet with Bet 365

World Soccer News

Soccer betting tips

Soccer Books & DVDs

Tags

No comments: